Izlazak u šetnju je najvažnije doba dana za psa. To je dio dana kada psi vrše nuždu i razvijaju mentalnu stimulaciju. Redovni izlasci u šetnju služe psima da budu fizički aktivni i psihički potaknuti i na razmišljanja. Zbog toga psi trebaju ići svaki dan u šetnju. Jedini izuzetak od ovog pravila može biti preporuka doktora veterinarske medicine ako je pas bolestan i/ili star.

U našem društvu još uvijek se provlači ideja da postoje "psi za kuću" i "psi za dvorište", i nažalost vrlo često se psi ne izvode u šetnju premda je ona svima potrebna.

Koliko šetnje treba psima?

Broj izlazaka i dužina šetnje mogu zavisiti od uzrasta i starosti psa, te o tome da li pas tokom dana boravi u stanu ili ima mogućnost izlaska u dvorište. Psima koji borave u dvorištu i ne izlaze u šetnju s vremenom postane dosadno. Takvi psi nakon nekog vremena počinju tražiti nove zanimacije, kao što je iskopavanje cvijeća, hvatanje ptica, lajanje uz ogradu, i sl.

Naravno, dvorište je moguće obogatiti nekim psećim sadržajima, kao što su naprimjer pješčanici, tuneli, i mirisni sadržaji (postavljanje nekih mirisa za traženje), ili čak društvo drugog psa. Ništa od toga nije trajno zabavno, i ne može zamijeniti svakodnevnu šetnju. Neki psi koji su redovno izvođeni u šetnju uopšte ne žele obaviti nuždu u dvorištu.

Dio vlasnika omogućava odraslim psima da obavljaju nuždu na pelenu/podložak u stanu ili na balkonu/terasi. To može dovesti do problema, posebno kod mužjaka koji onda počnu mokriti i po drugim mjestima unutar doma. Naime, psima obavljanje nužde nije samo potreba da se olakšaju, ono im je važno u komunikaciji. Prirodno je za psa da nuždu obavi na mjestu gdje već postoje mirisne poruke drugih pasa, pa je sprječavanje ovog ponašanja onemogućavanje jedne od osnovnih psećih potreba i zato rezultira problemima u ponašanju.

U prosjeku, zdravi odrasli psi trebali bi izlaziti u šetnju barem tri puta dnevno, a minimalno ukupno biti van sat vremena. Naravno, za štenad koja još nije primila sve vakcine, za bolesne pse i seniore, ovo može biti previše. Isto tako, pse koji još nisu naviknuti na boravak izvan kuće (imaju strah od otvorenog prostora) i/ili na gradsku gužvu, ne smiju se prisiljavati da budu dugo napolju, već ih treba polako i strpljivo učiti na izlaske.

Psi u šetnji moraju mirisati razna mjesta i razne stvari

Mirisne poruke psi ostavljaju mokrenjem, defekacijom, te grebanjem šapama jer imaju mirisne žlijezde među nožnim prstima. Od svih čula psima je miris najvažniji i najsnažniji.

Za pse je komunikacija mirisom jako važna jer su mirisne poruke dugotrajne, ostaju i nakon što pas ode kući i dostupne su svima koji tuda prođu. Čitanjem mirisnih poruka pas će najbolje iskoristiti svaku šetnju. Gotovo nam je nemoguće zamisliti složenost informacija koje prikupljaju nosom.

Iz mirisnih tragova drugih pasa može se saznati koji je pas tuda prošao, kojeg je pola, da li je u tjeranju i sl. Pse to sve zanima, i oni žele biti informisani kao što mi ljudi pratimo medije i društvene mreže, ili razgovaramo s drugim ljudima.

Osim same znatiželje, za pse ovo predstavlja mentalnu stimulaciju, odnosno tjera ih da razmišljaju. Što više informacija pas prikupi, to će više biti time zaokupljen, pa je manja vjerovatnoća da će kod kuće tražiti neku "neprimjerenu" zabavu.

Premda je iz ljudske perspektive nekad teško prihvatiti, psi moraju pomirisati izmet drugog psa – upravo to su najzanimljivije informacije. Ne smijemo ih u tome sprječavati. Naravno, postoji problem s onim psima koji žele pojesti feces dugih pasa (i mačji i ljudski), pa taj problem treba posebno rješavati.

Osim psećih mirisa, pse zanimaju i mirisi drugih životinja. Naprimjer, neki psi će biti jako zainteresovani za mirise potencijalne lovine, kao što su kunići i zečevi, ježevi, ptice, ali i za mirisne poruke koje ostavljaju drugi mesojedi.

Mjesto za obavljanje nužde psi pažljivo biraju

U prosjeku u šetnji mužjaci češće zastajkuju nego ženke, pomirišu neko mjesto i onda ga obilježe svojom mokraćom. Nekada to ponove i više puta zaredom. Ovo znaju ponavljati čak i kada više nemaju mokraće u bešici, pa tada koriste samo vizuelni signal podizanja noge.

Naime, podizanje noge omogućava psu da mokraću pošprica po višoj površini, kako bi se miris proširio što dalje. No, osim mirisa mokraće u psećoj komunikaciji se podizanje noge smatra signalom – to je znak drugim psima da priđu i „pročitaju“ mirisnu poruku.
Primijetit ćete da postoje mjesta gde uvijek ima psećih izmeta. Naravno, kao odgovorni vlasnik psa trebate očistiti za svojim psom, međutim za pseću komunikaciju i nakon čišćenja ostaje mirisni trag.

Konačno, za pse je važno mirisanje drugih pasa. Ipak, dobro socijalizovani psi ne prilaze svim psima, nego samo onima iz čijeg govora tijela prepoznaju želju za upoznavanjem i/ili druženjem. Zabluda je da svi psi trebaju prilaziti svim psima. Neki psi ne žele se upoznati i ne žele da ih drugi pas miriše: ponekad će se izmicati od dugog psa, sjesti ili pokazati otvorenu agresiju. Pas koji je u stresu češće će se pomokriti i defecirati, te će time ostaviti jasnu poruku kako se osjeća.

Dakle, psi doživljavaju svijet kroz nos. Kao što mi volimo da gledamo okolinu oko nas, tako oni žele osjetiti miris svog okruženja. Ako sprječavate psa da potraži i provjeri zanimljive mirise, spriječit ćete mu istinsko iskustvo svijeta oko njega, umanjiti važnu mentalnu stimulaciju, spriječit ćete pseću komunikaciju i obavljanje nužde.

Kada izađete napolje s psom, krećite se

U parkovima se često mogu vidjeti vlasnici pasa koji sjede na klupi i drže pse uz sebe, kao i oni koji stoje i razgovaraju, dok su im psi negdje okolo. Osnovno pravilo šetnje je da se vlasnik treba kretati sa svojim psom.

Kada god se boravi na jednom mjestu, povećava se mogućnost da među psima dođe do sukoba.

Jedan je razlog što su neki psi više, a neki manje zainteresirani za druženje, pa će kraće druženje biti većini prihvatljivo, ali duže neće. Drugi je razlog što će neki psi možda shvatiti taj prostor kao svoj pa će ga braniti od drugih pasa. Konačno, dovoljan je trenutak nepažnje i neki psi će otići za drugim psima ili čak kući ako im je dosadno.

Jedini razlog da pas ne šeta je to da je pas star i/ili bolestan pa ne može da se kreće.

No, i u tom slučaju treba biti oprezan jer će se nemoćan pas loše osjećati ako mu prilaze drugi psi. U takvoj situaciji možda nije loša odluka voziti psa u kolicima. Naravno, kolica moraju biti takva da je pas siguran i ugodno se osjeća (npr. da ga ne bole kosti od drmanja po putu).

Iskoristite vrijeme šetnje za druženje sa svojim psom

Uživajte u šetnji sa svojim psom. Možda biste u idealnim okolnostima otišli na mjesto gde pas može biti slobodan, kao što je šuma, livada, plaža, veliki gradski park i sl. Nažalost, to nije uvijek moguće. No, moguće je redovnu šetnju učiniti zanimljivijom kroz dodavanje nekih sadržaja. U šetnji nije najvažnije da idete daleko, već kako koristite vrijeme tokom šetnje.

Najvažnije je da psi u svakoj šetnji imaju svoje vrijeme za njuškanje na opuštenom povocu. Poželjno je da ih provjeravate signalima koje ste prethodno uvježbali kod kuće u miru bez distrakcija. Naime, učenje, odnosno trening stvara sjajne mogućnosti za jačanje odnosa psa i vlasnika.

Naprimjer, kada vas pas tokom šetnje pogleda izgovorite njegovo/njeno ime ili mu recite da sjedne na nekom mjestu (vježbanje „sjedi“).

Premda su psi u šetnji po ulicama na kraćem povocu, možete ih povremeno dozvati („dođi“) i time vježbati da ostanu usredsređeni na vas čak i u gradskoj buci. Dozivanje je posebno važno vježbati u gradskim parkovima među drugim psima, ili ako su pas i vlasnik sami u šetnji prirodom gdje je sve prepuno mirisa.

Iz perspektive psa, ljudi hodaju suviše sporo. Da bi slijedili zanimljive mirisne tragove i došli do mjesta na koje žele, psi vuku svoje vlasnike što brže i jače mogu. Zato je šetnja prilika za učenje psa da hoda na opuštenom povocu, npr. možete vježbati psa da hoda s vaše lijeve, pa onda s desne strane (ili obrnuto). Konačno, možete započeti s tzv. "urbanim agilitijem" koristeći prepreke na koje nailazite, npr. skakanje na i sa klupe ili debla u parku.

Kako je najbolje šetati psa?

Vlasnici pasa u prosjeku su fizički zdraviji od ostalih ljudi zato što redovno šetaju sa psima. Šetnje doprinose našem fizičkom i psihičkom zdravlju, te obogaćuju naš društveni život.

Prema naučnim istraživanjima više šetaju vlasnici koji imaju veće pse i koji imaju bolju emocionalnu vezu sa psom. Međutim, oni koji imaju veći broj pasa rjeđe sa psima šetaju. Psi koji su agresivni prema vlasnicima manje su izvođeni u šetnju, no pitanje je da li su psi agresivni zato što nisu dovoljno izvođeni ili agresija narušava emocionalnu vezu sa vlasnikom. Zanimljivo je da prema istraživanjima pol psa, to da li je kastriran ili ne, te njegova starost ne utječu na učestalost izvođenja u šetnju.

Kod odluke da li šetati psa na povocu ili bez najvažnija je sigurnost psa, vašeg i tuđeg. Pas se ne smije pustiti s povoca ako ga ne možete dozvati. Osim toga, važno je poznavati zakonodavstvo jer neki gradovi izričito zabranjuju da se po ulicama psi šetaju bez povoca. Istraživanja pokazuju da se u parkovima češće psi šetaju bez povoca. Dakle, na odluku o šetanju psa sa ili bez povoca utječe vrsta javnog mjesta, starost, pol i veličina psa.

Naravno, uvijek će postojati oni izlasci kada vodite psa sa sobom da ne ostane sam kod kuće dok ste vi na kafi s prijateljima ili kada idete do obližnje trgovine. Možete povesti psa, ali to nije ona prava šetnja koja je namijenjena baš psu.